Guadalupe: U svemu ljubav za Boga.

Guadalupe Ortiz de Landázuri je rođena u Madridu, na blagdan Naše Gospe od Guadalupe, 12. prosinca 1916. godine.

Od Opusa Dei
Opus Dei - Guadalupe: U svemu ljubav za Boga.

Guadalupe Ortiz de Landázuri je rođena u Madridu, Španjolska, 12. prosinca 1916. godine. Bila je četvrto dijete u obitelji i jedina kćer Manuela Ortiza de Landázuria i Eulogie Fernández-Heredie. Roditelji su je odgajali u kršćanskoj vjeri. Dok je još bila dijete, njen je brat Francisco preminuo. Kad je imala 10 godina, s obitelji se preselila u Tetouan u sjevernoj Africi zbog potreba posla njenog oca koji je bio djelatnik u vojsci. Tijekom djetinjstva dvije su određujuće karakteristike njene ličnosti dobile naglasak, hrabrost i odvažnost.

Godine 1932. obitelj se vratila u Madrid gdje je Guadalupe maturirala po završetku srednje škole na Institutu Miguel de Cervantes. Godine 1933. upisala se na kemijski fakultet na Universidad Central. Bila je jedna od samo četiri žene u klasi 70-tih. Kasnije je upisala doktorat budući se željela posvetiti predavanju na sveučilištu. Njeni kolege studenti pamte je kao ozbiljnog studenta ali prijateljski raspoloženu s osjećajem za pustolovinu.

Tijekom Španjolskog građanskog rata (1936. - 1939.), njen je otac bio u zarobljeništvu i osuđen na smrt. Guadalupe kojoj je tada bilo 20 godina, pridružila se svome bratu Eduardu i njihovoj majci dok su se opraštali od oca nekoliko sati prije njegove smrti, pomažući mu da ostane miran u tim bolnim trenucima. Iskreno je oprostila onima koji su odlučili osuditi njenog oca. Godine 1973. preselila se sa svojim bratom i majkom u drugu zonu Španjolskog građanskog rata gdje je odrastao i njen brat Manolo. Do kraja rata, skrasili su se u Valladolidu.

U Madrid su se vratili 1939. godine. Gdje je Guadalupe započela predavati u školi Blažene Djevice Marije i u Francuskoj gimnaziji. Jedne nedjelje, 1944. godine, za vrijeme mise osjetila je dodir milosti Božje. Po povratku kući srela je prijatelja i izrazila želju da razgovara sa svećenikom. Prijatelj joj je dao broj Oca Josemaria Escrive. Dana 25. siječnja Guadalupe se uputila na sastanak s Ocem Escrivom na lokaciji prvog centra Opusa Dei za žene u ulici Jorge Manrique. Gadalupe se sjećala tog susreta kao otkrivenja njenog poziva za ljubav iznad svega prema Isusu Kristu kroz profesionalni rad i svakodnevni život. To je bila poruka koju je Bog želio donijeti muškarcima i ženama kroz Opus Dei. Nakon razmatranja u molitvi i nekoliko dana provedenih na duhovnoj obnovi, 19. ožujka Guadalupe je odlučila odgovoriti sa „da“ na Gospodinov poziv. Tada joj je bilo 27 godina. Od tog trenutka pojačala je svoje djelovanje s Bogom, S ljubavlju je ispunjavala svoje svakodnevne zadatke i tržila vrijeme za boravak pred svetohraništem.

Opus Dei je u to vrijeme bio u svojim začetcima i među zadacima koje je trebalo ispuniti, bilo je važno i voditi administraciju domaćinstva studentskih domova koji su otvoreni u Madridu i Bilbaou. Guadalupe se ovom posvetila poslu nekoliko godina. Bilo je godina oskudice i kartica za potrepštine. Uz te vanjske poteškoće, naporno je bilo i naučiti posao za koje nije imala posebne sposobnosti. No to joj nije umanjilo strast za kemijom i kad god je mogla, nastavljala je studij.

Za vrijeme akademske godine 1947. - 1948. bila je direktorica sveučilišne rezidencije Zurbarán. Lako je sklapala prijateljstva sa sveučilišnim studentima koji su cijenili njeno strpljenje i privrženost, kao i njen smisao za humor kojim im je pomagala u njihovom studenskom i osobnom životu.

Na dan 5. ožujka 1950. godine, na poziv našeg Oca Josemariae uputila se u Meksiko kako bi prenijela poruku Opusa Dei u toj zemlji. Bila je izuzetno uzbuđena zbog posla koji je trebalo raditi u toj zemlji pod zaštitom Naše Gospe Guadalupske. Upisala je doktorski program iz kemijskih znanosti koji je započela u Španjolskoj. Zajedno s onima koji su je slijedili otvorila je sveučilišnu rezidenciju. Ohrabrivala je studente rezidencije da svoj studij dožive ozbiljno i odgajala ih u osjećaju služenja Crkvi i društvu kojeg su bili dio. Naglašavala je zabrinutost za siromašne i starije. Uz druge inicijative, osnovala je pokretnu kliniku s prijateljem koji je bio liječnik. Obilazili su od kuće u najsiromašnijim četvrtima obavljajući zdravstvene preglede ljudi koji su tamo živjeli i dajući im besplatne lijekove. Promovirala je kulturnu i profesionalnu formaciju seljana koji su živjeli u planinskim, izoliranim predjelima zemlje i koji često nisu imali ni osnovno obrazovanje.

Guadalupe je imala veliko srce i jaku osobnost koju je nastojala omekšati kroz nastojanje da se bavi s drugima na profinjen i uvažavajući način. Njen kršćanski optimizam i uobičajen osmjeh bili su vrlo privlačni i često je radost izražavala pjesmom iako nije bila posebno dobra u pjevanju. Povjesničarka Beatriz Gaytan, kaže: „kad god je se sjetim, bez obzira na vrijeme koje je prošlo, čujem njezin smijeh. Guadalupe se stalno smiješila. Bila je srdačna, učtiva, izravna“. Za vrijeme godina provedenih u Meksiku bila je jedna od mnogih koji su sudjelovali u uspostavljanju Montefalco škole, na mjestu nekadašnje kolonijalne hacijende koja je u to vrijeme bila ruševina i koja je danas pretvorena u konferencijski centar, centar za duhovne obnove i lokaciju za edukativne institucije: Montefalco školu i fakultet za ruralne studije, El Peṅón.

Godine 1956. preselila je u Rim kako bi bliže surađivala s našim Oca Svetim Josemariom u upravljanju Opusom Dei. Te je godine primijetila prve simptome bolesti srca zbog čega joj je bila potrebna operacija u Madridu. Usprkos dobrom oporavku bolest srca se pogoršala te se vratila kako bi ostala trajno živjeti u Španjolskoj. Tu je ponovo nastavila akademski rad i započela istraživački projekt na izoliranju refrakcije (loma) materijala i vrijednosti primjene prašine rižine ljuske. Za svoje je istraživanje osvojila nagradu Juan de la Cierva na temelju kojeg je završila i obranila doktorske teze 8. srpnja 1965. godine. U isto je vrijeme dvije godine radila kao predavač kemije na institutu Ramiro de Maetzu i u ženskoj škole za industrijske studije u kojoj je provela 10 godina i postala zamjenica Ravnatelja. Od 1968. sudjelovala je u planiranju i uspostavi centra za studije i istraživanje u domaćim znanostima u kojem je bila zamjenica Ravnatelja i predavač kemije. Oni koji su s njom radili sjećaju se da je imala više razumijevanja nego zahtjeva prema ljudima i da je nastojala biti s Bogom kroz čitav dan. Znala je da Bog i naša Gospa na nju gledaju s ljubavlju i kad god je mogla, na kratko je posjećivala svetohranište gdje bi s Isusom razgovarala nasamo. Često je razmišljala o svojim studentima u pripremi predavanja koje je nastojala odraditi što je bolje mogla. Imala je mnogo prijatelja i posvećivala im mnogo energije i vremena, pri čemu nije zaboravljala one koji su živjeli s njom, za koje se brinula s velikom pažnjom. Usprkos bolesti srca Guadalupe se nije žalila i nastojala je ne zabrinjavati se zamorom uzrokovanim hodanjem, penjanjem uz stube, i slično. Nastojala je sa zanimanjem slušati druge i proći neopaženo, nastojeći usredotočiti pozornost na druge. Godine 1975. liječnici su odlučili da bi bilo najbolje pristupiti operaciji srca i Guadalupe je napustila dom kako bi bila hospitalizirana u klinici Universidad de Navarra. Liječnici su je operirali 1. srpnja. Nekoliko dana ranije, 26. lipnja, osnivač Opus Deia preminuo je u Rimu. Guadalupe je vijest primila s dubokom boli ali s mirom i radošću znajući da je naš Otac bio sretan u Božjoj prisutnosti. Nekoliko dana kasnije, iako su rezultati operacije bili zadovoljavajući, Guadalupe je za vrijeme oporavka pretrpjela zatajenje disanja i suočila s vlastitom smrću sa istom smirenošću. Preminula je 16. srpnja 1975. na blagdan Naše Gospe od Karmela. Pokopana je na groblju u Pamploni.

Na dan 18. Studenog 2001. godine, kardinal Antonio Maria Rouco Varela, nadbiskup Madrida, odgovarajući na slavu svetosti Guadalupe izražene u brojnim svjedočanstvima i naklonostima primljenim njenim zagovorima, predsjedavao je otvaranju procesa njene kanonizacije. Instrukcionalna faza dovršena je 18. ožujka 2005. godine.