Opus Dei je osobna prelatura Katoličke Crkve koja pomaže običnim laicima u traženju svetosti u svakodnevnim djelatnostima, a posebice u njihovom radu.  Opus Dei je osnovao 1928. godine dvadesetšestogodišnji katolički svećenik, Josemaría Escrivá, koji je umro 1975., a kojega je papa Ivan Pavao II. proglasio svetim 6. listopada 2002.

Opus Dei pruža podršku svima onima koji to žele (članovima i onima koji to nisu) i usmjereni su prema svetosti u svakodnevnom životu, posebno u svakodnevnom radu.

On pomaže običnim ljudima živjeti svoj kršćanski poziv u svakodnevnim djelatnostima i nudi im duhovnu potporu i izobrazbu koje su im za to potrebne. Promiče svijest o univerzalnom pozivu na svetost – temeljnu ideju da je svaka osoba pozvana od Boga da bude sveta – posebice na svetost koja se ostvaruje običnim radom i u svakodnevnim obvezama. Taj cilj se ostvaruje duhovnim obnovama, jutarnjim i večernjim razmatranjem, tečajevima filozofije i teologije i individualnim duhovnim vodstvom, ponajprije za pripadnike, ali i za ostale koji osjećaju potrebu za takvom duhovnom pomoći.  Glavno apostolsko djelovanje Opusa Dei se ostvaruje po njegovim pripadnicima koji kao slobodne i odgovorne osobe djeluju samoinicijativno. Osim toga postoje i korporativna djela (pripadnici Opusa Dei zajedno sa suradnicima i ostalima), a to su konferencijski centri, škole i sveučilišta, studentski domovi, klubovi za mlade, poljoprivredne škole i zdravstvene ustanove u kojima Opus Dei brine isključivo o duhovnim i vjerskim aspektima. Uvijek se radi o neprofitnim pothvatima usmjerenim na obrazovne, karitativne ili slične socijalne usluge.

Opus Dei je osobna prelatura, u svjetskim razmjerima, sastavljena od prelata, njegovog klera i vjernika laika (muškaraca i žena). Prije ređenja, svećenici su bili dio prelature kao članovi laici. Svećenici i laici djeluju zajedno oko širenja ideala svetosti u svijetu i posvećivanja rada. Sjedište za organizaciju Opusa Dei je u Rimu predvođeno od strane Prelata, kojeg imenuje Papa. Sadašnji prelat je biskup Javier Echervarría, koji je imenovan 1994. godine.

Osobna prelatura je pravna osoba unutar crkvene hijerarhijske strukture na čijem je čelu prelat, koji je odgovoran Svetoj kongregaciji za biskupe. Opusu Dei, kao osobnoj prelaturi, mogu pripadati i laici i klerici. Osobna prelatura se uspostavlja od Svete Stolice za posebne pastoralne ili organizacijske ciljeve, a upravlja se statutom koji joj je dodijelila Sveta Stolica. Riječ «osobna» znači da ona biva određena po osobama dok se, na primjer, biskupije i župe određuju po geografskim područjima.

  Pripadnici se mogu, po želji, baviti bilo kojom poštenom djelatnošću. Poput svih kršćana i svih dobrih građana, pripadnici Opusa Dei aktivno se brinu o općem dobru, iako većina njih nije odabrala politiku kao svoje zvanje. Kao laici pozvani su uskladiti svoje svjetovne djelatnosti s prirodnim moralnim zakonom. Oni koji se bave politikom ni na koji način ne predstavljaju Opus Dei, već djeluju kao slobodne i odgovorne osobe koje slijede svoju savjest i odgovorne su na isti način i u istoj mjeri kao i svi drugi. Opus Dei nema interesa u političkim aktivnostima svojih pripadnika, niti preuzima ikakvu odgovornost za njih.

Kao dio Katoličke crkve, Opus Dei blisko surađuje s mjesnim katoličkim biskupom čiji je pristanak potreban da bi centar Opusa Dei bio ustanovljen u njegovoj biskupiji, i koji je redovito obaviješten o aktivnostima Opusa Dei.

Opus Dei samo promiče učenje Katoličke Crkve. Ono što je posebno za Opus Dei je nastojanje da se Evanđelje promiče u svim sredinama kroz posvećenje rada. U Opusu Dei postoji sloboda i pluralizam o svim socijalnim, političkim, ekonomskim i kulturnim pitanjima, koja su ostala nedefinirana od strane Crkve.

Opus Dei je osobna prelatura Katoličke Crkve koju je uspostavio  Ivan Pavao II. 1982. godine. Osobna prelatura osigurava prikladan okvir za organizaciju koja se sastoji od katoličkih laika koji jednostavno žele služiti Bogu obavljajući svakodnevne stvari što je bolje moguće.  

Jedan vatikanski dužnosnik je jednom rekao sv. Josemariji da je Opus Dei došao ˝jedno stoljeće prerano˝. Novost Opusa Dei je u:  • djelotvornom ostvarivanju sveopćeg poziva na svetost među običnim laicima; • duhovnosti utemeljenoj na posvećujućoj vrijednosti običnog rada;  • organizaciji unutar Crkve koja je posvećena tim idealima i koja okuplja muškarce i žene, svećenike i laike, svih rasa, svake životne dobi i svih društvenih slojeva - sve koji nastoje slijediti isti taj duh;  • širenju tog ideala diljem Europe, Amerike, Azije, Afrike i Australije u relativno kratkom razdoblju nakon osnivanja;  • dubokom uvažavanju samostalnosti laika u njihovom laičkom okruženju (široka panorama sekularnog društva) shvaćajući ih, ne kao agente klera nego kao prave članove Crkve, koji se odazivaju pozivu primljenom na Krštenju. Oni djeluju u svijetu svojim poslom i ostalim funkcijama i dužnostima u društvu, s punom slobodom i odgovornošću, koristeći intelektualne, fizičke sposobnosti i vještine, svoja umijeća i znanja, svoje profesionalno obrazovanje i iskustvo.

Svetost podrazumijeva slijediti Isusa Krista, oponašajući ga u mislima, osjećajima, riječima i djelima. To znači ljubiti Boga i bližnjega, u ljubavi iskazivati krijeposti poput poniznosti, pravde, poštenja i suosjećanja. Svetost se postiže samo uz Božju pomoć i našim neprestanim zalaganjem za svetošću. Učiti svakoga da je pozvan na svetost središnja je misao Drugog Vatikanskog Sabora, koji je imao najveći utjecaj za razumijevanje Katoličke Crkve o tome kakav treba biti sljedbenik Krista u modernom svijetu.

  To znači raditi poput Isusa Krista - raditi trudeći se i dobro, pošteno i iskreno, da bi se moglo ljubiti Boga i služiti ljudima. Ljudi koji tako postupaju čine svoj rad svetim i pomažu posvetiti svijet iznutra. Čine Evanđelje prisutnim u svemu što rade, bilo to nešto uzvišeno ili pak ponizno i skriveno. U Božjim očima nije važan ljudski uspjeh, novac ili slava, već ljubav s kojom ljudi rade svoj posao.

To su božansko sinovstvo (svijest da sam dijete Božje i da u  skladu s tim djelujem), svakodnevan život (traženje Boga u svakodnevici),  milostinja i apostolat (kao prvi kršćani, dajući svjedočanstvo svoje vjere  i pomažući drugima da upoznaju Krista), ljubav prema slobodi (u svemu što  nije pitanje vjere svaka osoba donosi samostalne odluke za koje snosi i  odgovornost), molitva i žrtva, nastojanje u neprestanom dijalogu s Bogom i spremnost da se interes drugih stavi ispred vlastitog, kao i jedinstvo života (nastojanje  življenja vjere u svakom aspektu života).

Jedni i drugi jedanko pripadaju prelaturi, u kojoj, kao i u čitavoj Crkvi, postoji temeljna jednakost između svih vjernika što se tiče njihova dostojanstva kao kršćana, ali i u isto vrijeme postoji jedna bitna razlika koja se odnosi na ministerijalno svećenstvo. O ovoj temeljnoj razlici organske suradnje svećenika i laika u istoj misiji Crkve govorio je Ivan Pavao II, ustvrdivši ovo:  “Prije svega, želim naglasiti da članstvo vjernika laika u njihovim crkvama i u Prelaturi u koju su uključeni omogućuje posebnu misiju Prelature - da se združi s evangelizacijskim naporima svake pojedine crkve, kao što je predviđeno Drugim vatikanskim koncilom, u traženju oblika osobne prelature. (Poruka, 17-III-2001). Poimanje prelature kao institucije isključivo oblikovane od svećenika proturječi stvarnosti Opusa Dei kao i samoj novosti specifičnima za prelature. Ova koncepcija smatrala bih prelature kao svećenička udruženja u koje su svećenici inkardinirani, instituicije zasigurno izrazito važne u životu Crkve, ali bitno različite po svom asocijativnom karakteru i posljedično tome samo klerikalne.  Naprotiv, stvarnost samog Opusa Dei podrazumijeva svećeničko udruženje, Svećeničko društvo Svetoga Križa, neodvojivog od prelature. To svećeničko društvo se brine i skrbi samo za duhovni život članova: ali se ne tiče njihova pastoralnog rada, koji se ne mijenja zbog činjenice pripadanja istom društvu.  Dijelove ovog društva sačinjavaju svećenici prelature i drugi dijecezanski svećenici koji također primaju poziv za Opus Dei kako bi se posvetili u istom svećeničkom pozivu. Time se ne želi stvoriti odvojena grupa, nego se naprotiv radi oko nastojanja da njihova služba u biskupiji i mjesto u službi Crkve bude svaki put plodnija, u punoj i srdačnoj poslušnosti autoritetu dijecezanskoga biskupa, jednako tako i bratskom jedinstvu sa svim drugim svećenicima.

Velika većina vjernika Prelature su u braku, te nastoje slijediti Isusa Krista upravo u običnim prilikama svoga života: u poslu, u obiteljskom domu, brineći se za svoju obitelj, održavajući svoju bračnu ljubav uvijek mladom, prihvaćajući djecu koju im Bog daje, odgajajući ih pažjivo te prenoseći im vjeru s primjerom i ljubavlju.

Priključenje se obavlja putem formalne izjave sa strane Prelature i onoga koji zahtjeva priključenje, a temelji se na vrijednosti dane riječi i na kršćanskom poštenju osobe koja se priključuje Prelaturi. Ovo nosi sa sobom životnu obavezu: borba za svetost života prema duhu Opusa Dei. Stoga zahtijeva punoljetnost dobi i slobodnu i zrelu odluku, zatim potrebne prethodne informacije te odgovarajuće razdoblje pripreme.

U Opusu Dei nema zavjeta. Jednostavno, pripadnici temeljem svoje kršćanske časti, prihvaćaju svoje obaveze. Obvezuju se na ostvarivanje svetosti i na pomaganje drugima u tome u skladu s duhom Djela. To ostvarivanje svetosti je prvenstveno u svakodnevnom radu i u ispunjavanju svojih redovnih kršćanskih dužnosti.

Zbog rada na apostolatu, u suradnji sa svećenicima, neki laici, muškarci ili žene, prihvaćaju celibat kao Božji dar. To im omogućuje da se u potpunosti posvete aktivnostima Opusa Dei. Oni su i dalje laici, u Crkvi imaju isto mjesto kao i prije, a uzdržavaju se svojim svakodnevnim radom.

Obično, molba primanja u Prelaturu, prethodi vremenu redovitog sudjelovanja u sredstvima formacije (duhovne obnove, predavanja, duhovno vodstvo), koja omogućuje dublje upoznavanje Opusa Dei. Također se preporuča vršenje kršćanske prakse, na način kako žive vjernici Prelature, kao što su sakramentalni život, molitva, apostolat, i općenito, stalni i ponizni trud oko stjecanja kreposti.

Ne. Pripadništvo Opusu Dei je otvoreno svima i svakomu, bez obzira na sposobnosti, mogućnosti ili društveni status. Bog je Onaj koji poziva i u praksi među pripadnicima Opusa Dei ima svih vrsta ljudi. Nakon što se Opus Dei postepeno proširi u određenoj zemlji, presjek socijalne strukture njegovih pripadnika u potpunosti odgovara socijalnoj strukturi te zemlje. Jedan od glavnih ciljeva Opusa Dei je promicanje univerzalnog poziva na svetost, što znači da je svatko pozvan od Boga da bude svet bez obzira na to koliko društvo cijeni njegovo/njezino zanimanje ili društveni status.  Suvišno je napominjati da je sveukupno apostolsko djelovanje Opusa Dei (škole, bolnice i ostali socijalni projekti) otvoreno svima bez obzira na rasu, naciju, vjeru ili društveni status.

  Ljudi pristupaju u Opus Dei zato što osjećaju da imaju poziv: osobni, nutarnji poziv od Boga da stave svoj cijeli život u njegovu službu posred svijeta. Iako ima praktičnih razlika u načinu kako se živi, poziv supernumerarija, pridruženih i numerarija je jedan te isti: tražiti svetost u svojem svakodnevnom životu.  

  Pripadnici nastoje ugraditi element žrtve u svoje živote. Iako tradicionalni katolički običaji pokore i mrtvljenja nisu odbačeni, Opus Dei stavlja veći naglasak na žrtve uključene u svakodnevni život: savjesno izvršavanje dužnosti, stavljanje potreba drugih ispred vlastitih, pronaći osmjeh u neugodnim okolnostima, i tako dalje. Kao dodatak, preporučen od Katoličke crkve, svi pripadnici prakticiraju mala tjelesna mrtvljenja kao što su umjereni post, povremeno uzdržavanje od određene hrane ili pića itd. U istome duhu, numerariji i pridruženi prakticiraju određene tradicionalne forme tjelesnog mrtvljenja kao što su upotreba pokorničkog pojasa, disciplina spavanja na tvrdoj podlozi. To su tradicionalne prakse koje katolici koriste stoljećima i uobičajene su u životima svetaca, kao na primjer: Sv Franje Asiškog, Sv Tome Mora, Sv Tereze od Lisieuxa, pape Pavla VI, Sv Oca Pija i Majke Tereze iz Kalkute. Motiv koji se krije iza ovih dobrovoljnih mrtvljenja je imitirati Krista i pridružiti se njegovoj otkupljujućoj žrtvi (usp. Matej 16, 24), a također mogu biti način za patnju iz solidarnosti s mnogim siromašnim i uskraćenim ljudima u svijetu.  

Svi članovi trebaju prisustvovati tjednim i mjesečnim susretima, godišnjim duhovnim vježbama u trajanju od jednog do tri dana, ovisno o mogućnostima svakog člana. Duhovne dužnosti obuhvaćaju pohađanje dnevne Mise, čitanje vjerske literature i drugog duhovnog štiva, molitvu Krunice i vrijeme tijekom dana provedeno uz osobnu molitvu. Članovi trebaju biti svjesni svoje dužnosti da su svjedoci kršćanske vjere bez obzira gdje se nalazili. Kao i prvi kršćani, moraju se truditi promijeniti svijet na bolje tako da shvaćaju ozbiljno svoju kršćansku dužnost, da pomognu onima kojima je to potrebno.

Kršćani ne-katolici i ljudi drugih religija ne mogu pripadati Prelaturi, ali mogu biti suradnici Prelature ako to žele. Suradnici mole za Opus Dei ili pomažu svojim radom, donacijama kao i edukacijom i izvršavanjem socijalnih projekata Prelature diljem svijeta. Trenutno postoje suradnici Opusa Dei koji su Pravoslavci, Anglikanci, Luterani, Židovi, Muslimani i Budisti, kao i ljudi koji nisu vjernici niti jedne religije.

Nema izvanjske promjene u životima onih osoba koje se priključe Opusu Dei.  Rade na istim poslovima i žive u jednakom društvenom okruženju, ali sada doživljavaju svoj posao i odnose u društvu kao povoljne prilike približavanja Bogu.

Uglavnom rade na svojim poslovima i žive obiteljskim i društvenim životom kao svatko drugi, čineći baš ono što bi činili i da nisu u Opusu Dei. Duh Opusa Dei ih potiče da te svakodnevne zadatke učine toliko vrijednima da se mogu prikazati Bogu, kao i da bolje služe svojoj obitelji, prijateljima i društvu. Na taj način oni nastoje rasti u kršćanskoj kreposti baveći se svojim poslom i drugim svakodnevnim aktivnostima, te poticati i druge da tako čine. Da bi to postigli redovno pristupaju sakramentima i svaki dan odvajaju vrijeme za molitvu, duhovnu literaturu i druge oblike pobožnosti. Nastoje prakticirati kršćansko odricanje, posebice u malim stvarima - na poslu, u obitelji, dajući drugima prvenstvo, pazeći na detalje itd. Obavljaju godišnju duhovnu rekolekciju, pohađaju predavanja ili tečajeve o vjeri i oblicima razvijanja duhovnog života.

Odnos laika Opusa Dei prema župniku, biskupu i Papi je sasvim isti kao i kod ostalih katoličkih vjernika. Kao i ostale katolike, i njih obvezuju biskupijski propisi. Pripadnici se pridržavaju učenja i smjernica biskupa i, u skladu sa svojim prilikama, potpuno sudjeluju u životu župe. Njihove obveze prema Opusu Dei su komplementarne - počinju gdje autoritet biskupa prestaje i odnose se na područja (na primjer, duhovni razvoj i obveza apostolata) u kojima su vjernici slobodni izabrati bilo koji put do svetosti.

Centri Opusa Dei organiziraju aktivnosti za formaciju studenata i radničke mladeži kao što su predavanja iz kršćanskog nauka, duhovna vodstva, kulturni događaji i društveno angažirani projekti. Podupiranje svih tih aktivnosti posljedica je uvjerenja da svaki ozbiljan napor da se služi Crkvi i društvu, šireći mir i radost u svijetu, da se izgrađuje humaniji, pravedniji i više kršćanski svijet, treba biti utemeljen na učenju i običnom radu.

Možete pisati na odgovarajuću adresu u "PIŠITE NAM" odjeljku ove stranice. Dobit ćete brz odgovor. Opus Dei informativni ured Vlaška 70E Zagreb, HR-10000 (+385 1) 4670872